Lupkala je promrzlim prstima po vrelom čelu pokušavajući smiriti vrele misli dok su se zlokobne senke neizvesnosti poigravale s tananim zračcima svetlosti nade po plafonu njene poluosvetljene sobe.
Kao iz inata ovu noć joj san nije pružio ruku spasa ali se nadala da njemu jeste, njemu je bio daleko potrebniji.
Usne su joj se jedva primetno razvukle u nežan osmeh kao i svaki put, u ovih zadnjih devet meseci, kad bi o njemu mislila.
Osećala je njegove strahove i njegov pritajeni bol u svojim kostima. Znala je sve tonove njegovih uzdaha i nijanse pogleda. Znala je kuda odlaze reči s njegovih usana kad se ćutanje useli u dom njihove ljubavi.
Pitala se da li je pogrešila što se danas ponašala kao Boginja uveravajući ga da zna da će sutrašnji dan doneti olakšanje i vratiti mir u njegove misli.
Nije imala izbora, sati su se užurbano smenjivali, a ona je prvi put u životu drhtala zbog nekoga želeći da mu njeno prisustvo i ljubav budu oslonac, onaj svetionik koji ne izneveri ni kad ruke tame progutaju sve vidike.
Zatvorila je oči da ga ne probude suzama i nežno se oko njegovog tela svila, u mislima.
Mir koji je osetila bio je samo uvod u san iz kog će se zajedno probuditi, i držeći jedno drugo za srce, sve nemire pobediti.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Sviđa mi seLiked by 2 people