Moja ljubav se
prosula u noć
zvezde su bile
njeni jedini svedoci
nebo, parče hartije
za olovku srca.
Živote mojih pesama
iz noći u noć sam pisala
skidajući breme reči
sa nedara
tražeći način
da naša ljubav
postane besmrtna.
Kao školjka biserna
čuvam danima
odsjaj tvojih pogleda
ispod trepavica
i miris tvoga postojanja
duboko u venama.
I da hoću
ne bih o tebi
mogla pričati ljudima
niko ne bi razumeo
kao ova hartija
kako je živeti
sa pola srca u grudima
i disati
sa jednim plućnim krilom
krvotok mojih reči
da nađe put
do tvoga srca.
A imali smo se
između redova
u crno belom svetu
razmenjenih pogleda.
Gradila sam ti dvorac
na postelji nedostajanja
budna, da me smrti ruka
ne odvede sa ove obale
pre nego ispišem
sve stranice
ove knjige o ljubavi
koja čuvaće uspomene.
Tu biće sve moje pesme
i biću ja
u razgovoru sa vetrovima
u treptaju zvezda
i pesmi meseca
okružena rečima
koje poput slatkog vina
popiće slučajni prolaznici
diveći se tebi
zbog moje ljubavi.
Jer da nije tebe
u mojim očima,
sva mora slova
ne bi postala reči
na mome srcu
kamen tišine bi cvao
tugujući što nije
rajski cvet
tvoga srca upoznao.
Lj. V.